Kada planiramo putovanje, gotovo uvijek to radimo sa sviješću da ćemo se jednog dana (prije ili kasnije) vratiti u svoj grad porijekla. Većina ljudi, na primjer kada nabavi kartu za voz ili avion, to čini i za putovanje prema natrag i nazad, tako da imaju određeni datum i vrijeme za povratak u svoj uobičajeni dom. S druge strane, drugi ljudi, ili zato što si mogu priuštiti više vremena na odmoru ili zato što putuju na posao i ne znaju tačno kada će se moći vratiti, obično kupuju kartu u jednom smjeru, ali ne i povratak kartu, iako je tim ljudima jasno da će se vratiti kući da ili da, prije ili kasnije ... Ali, Što ako putujemo u bilo koju geografsku točku da napokon ostanemo živjeti?
Normalno je misliti da bi to, ako bismo to učinili, bilo zato što volimo i zaljubili se u mjesto u koje smo putovali, ali toliko da ostanemo i živimo u njemu? Postavljam vam pitanje: da li vam se ovo ikad dogodilo? A ako vam se to dogodilo, ali bilo zbog posla ili iz bilo kojeg razloga, konačno niste ostali živjeti, Koji je bio taj grad ili ta zemlja zbog kojih ste se toliko zaljubili da ste željeli napustiti sve i tamo se nastaniti? Meni se to lično nikada nije dogodilo, jer nisam putovao onoliko koliko bih želio, ali imam gradove za koje mislim da bi mi se moglo dogoditi ...
Dalje, ostavljam vam one gradove u kojima bih možda želio ostati i živjeti, i dajem vam neke razloge za to ... Šta mislite da su vaši?
Andaluzija, uvijek
Ne mislim da me jednostavna činjenica da sam Andalužanac i da zauvijek živim u ovoj zajednici tjera da želim nastaviti živjeti ovdje. Znam neke ljude ovdje koji ne osjećaju tu privrženost Andaluziji (pretpostavljam da će se to dogoditi mnogim drugim ljudima iz drugih autonomnih zajednica). Možda su iskustva, porodica, sunce ono što gotovo uvijek jesu i ispunjava svaki andaluzijski kutak radošću, susretljivi ljudi (uglavnom) koje upoznajete, prijatelji itd. I premda o Andaluziji znam puno, imam toliko je ostalo za otkrivanje od nje!
Bilo bi lijepo ostati i živjeti Huelva, ili tačnije u malom gradu na planinama ili na obali koji ljeti nije toliko posjećen; neki bijeli grad Sierra de Cádiz, ili u Jerez de la Frontera, ili možda u Puerto de Santa María; Granada, grad u kojem ćete u potpunosti uživati; Córdoba i njegov šarm,…. Da govorim o svakom kutku Andaluzije u kojem bih ostao živjeti zauvijek, ili barem dugo, ne bih imao vremena ni prostora za to.
Mallorca
Zaljubio sam se u Majorku vidjevši na Googleu slike njenih uvala i plaža ... I kažem to: ako naši dragi njemački susjedi dođu ovdje provesti mirovinu, to će biti jer to uopće nije loše, zar ne? Ljeti su vode njegovih plaža kristalno čiste, a zimi na njima možete vidjeti snijeg Planinski lanac Tramuntana. Sve u jednom na otocima koji bi mogli biti rajski turizam.
Vraćajući se da vide ovakve slike, iskreno, nemaju čemu zavidjeti Punta Cana ili druga mnogo turističkija ostrva.
Italija, skoro kompletna
Mislim da bi jedan od rijetkih gradova u Italiji koji bih izbjegao živjeti (ali ne i redovito posjećivao) bio Milano, isključivo zbog visokih troškova života koje imaju. Ali kad kažem da Italija općenito živi, to je zato što me ima mnogo gradova koji me odatle posebno zovu: Rim, Toskana, Venecija, Firenca, ... ne znam, možda je to zbog jezika, zbog sličnosti Talijana sa španskim, njihovih tako starih i tako lijepih spomenika, što me jako privlači ...
La moda postoji jedan od najelegantnijih koje sam vidio i kamo god pogledate imate more relativno blizu od bilo kojeg trenutka (još jedan neophodan za mene) ... Teško je ne zamisliti život u Italiji, istini za volju.
Koji ili koji bi gradovi bili izabrani za vas ne samo da biste putovali, već i živjeli? Koliko biste vremena proveli u svakom od njih? Koje ste od ovih već posjetili i koje zamišljate na osnovu slika, fotografija i iskustava drugih putnika zbog kojih biste se mogli zaljubiti do te mjere?